Kako je pisac postao lovac?

Kad god ostavim svoj pismeni trag osjećam da kažem puno ali zapravo ne kažem ništa konkretno. Onima koji razumiju osjećaje i misli iz mojih apstraktnih opisa znaju poći na put razmišljanja na koji ih usmjeravam dok druge, koje iskustvo nije podučilo tim istančanim nijansama, ostavim među riječima na koje se značenje ne hvata. I sama ponekad logički tek razumijem obrise tuđih osjećaja i misli ali bit mi izmiče, sve dok sama nemam iste ispise na vlastitoj koži. To je poput pokušaja da slijepcu opisujete boje, ili nekome tko nije čokoholičar nijanse okusa raznovrsnih čokolada s kojima baratam vještinom dostojnom najvećih kušača. Samoprozvani sam la chocolate guru i nerijetko u žaru objašnjavanja različitih okusa gorčine, brzine topljena na nepcu, slatkoće suočim se s pogledima jednakih teletu koji gleda u šarena vrata. (hm..uvjerit će te se da najdubokoumnije filozofije mogu usporiti sa čokoladama)

Jedan bradonja s čijim perom se ne želite ukrstiti mi spotiče da ne pišem direktno. Zapravo, potiče me da pišem „šarmantno direktno“. Dugo sam promišljala kako promijeniti tu svoju sramežljivu izravnost i pritom se osjećala kao matador stavljen pred bika u crvenoj haljini sa štiklama bez ijednog savjeta kako izbjeći njegovim napadima. Kako pisati direktno? I još pritom šarmantno?

Pisanje je moja dugo promišljana neman koju počinjem vezivati duboko uz samoću. Kad isključim sve druge ljude oko sebe, postavim zid od morala, kodeksa življenja i upustim se u zapetljani vrtlog misli i osjećaja pri kojemu se sitnice poput pravila, ispravnosti i ostalih trivijalnosti postanu blijede prikaze. Nekim čudom mogu jedino pisati kad imam neki kamen oko nogu koji mi daje mir i spokoj, lomi moju proždrljivost, nemirnost i nestrpljivost. Pod tim budnim svjetlom i u tišini na papir se izlijevaju kojekakve misli i nemani. Napokon, na sreću okoline, moje pretjerano dramljene nalazi svoj izraz.
Još pod dojmom gore spomenutih pisanja gledala sam neki dokumentarac o Aboriđinima što mi je odmah dalo zanimljivu ideju. Pisac je lovac.

Dobar pisac je poput lovca prekaljenog godinama iskustva, samo njegova lovina nisu kojekakve divlje svinje i druge beštije gladnog pogleda i zaslinjene gubice pred kojima bi se i najhrabrijim muškarcima zatresle gaće, no u usporedbi sa snagom svoje lovine ni pisac ne zaostaje mnogo.

Njegov plijen su neukrotive misli koje ga mogu ščepati u najmanje očekivanom trenutku i tad je potrebna sva dovitljivost koju posjeduje da se uhvate te divlje beštije, strpaju u kavez odakle ne mogu samo tako lako pobjeći bez traga dok se ne uspiju pripitomiti na papir poput maznih mačaka.

Oba tragača za lovinom se pouzdaju u opažanje krajičkom oka i kreativnost da je uhvate na neočekivan način. Mašta za obje profesije je od vrhunske važnosti, oboje prehranjuje originalnost. Potrebna im je i dovitljivost da namaknu zvjerku u stupicu jer u hipu sekunde trebaju reagirati i procijeniti situaciju, odabrati dobar put prilaza.
Naravno, mojoj dramatičnoj mašti moj izgled lovca odmah je poprimio bič, visoke kožne cipele do bedara i vrtoglave pete, usko pripijeni korzetić koji ističe dijelove sklone izazvati reakcije. Već kad je bal neka je maskenbal. Ali čini mi se da odgovor kako pisati direktno još uvijek mi izmiče i to me hvata u mrežu izazove na koje ne posustajem olako.